Moskovski CSKA je drugi najuspješniji ruski klub od raspada SSSR-a te aktulani prvak najveće zemlje na svijetu. U svojoj 104 staroj povijesti još su i 11 puta osvajali titulu prvaka Sovjetskog Saveza, a zanimljivo je da su tokom svih tih godina na njihovoj klupi sjedila samo 3 stranca: Artur Jorge (2003/04), Zico (2009) i Juande Ramos (2009), no niti jedan nije izdržao više od 8 mjeseci pa su se vratili domaćim snagama te ih sada vodi Leonid Slutsky. Sredina prošlog desetljeća za njih je bilo zlatno razdoblje. Tada su u razmaku od 5 godina (2003.-2007.) osvojili 9 trofeja od čega i jedan europski. Taj europski je bio Kup UEFA 2005. godine kada su u finalu za moskovsku ekipu zaigrali Ivica Olić, Elvir Rahimić i Miloš Krasić.
Vratarska pozicija je vjerojatno najsigurnija u ovoj ekipi. Na golu vlada reprezentativni vratar Igor Akinfeev koji je najmlađi debitant u povijesti ruske reprezentacije te jedan od najboljih ruskih igrača uopće. Za obranu su također zaduženi Rusi. Tu su neumoljiva brača Berezutskiy te Sergey Ignashevich te bekovi Kiril Nababkin i Gregory Schennikov. Naravno, tu je i jedan vrlo dobri brazilski stoper, Mario Fernandes, no on ne dobija puno prilika zbog ograničenja za strane igrače u ruskom prvenstvu. U veznom redu je najkonstantniji Pontus Wernbloom, uz Zorana Tošića i ljetnu akviziciju Gregorija Milanova. Tu su još i Rasmus Elm, Alan Dzagoev, Vitinho i Pavel Mamaev od igrača koje vrijedi spomenuti i koji imaju zapaženu ulogu u ovom timu. U napadu je glavni Seydou Doumbia, reprezentativac Obale Bjelokosti te jedan od najboljih igrača lige. Od ljeta u Moskvi više nije Vagner Love tako da je prva napadača zamjena postao brzonogi Ahmed Musa, inače napadač iz Nigerije.
Ruska liga je jača nego ikad i CSKA će se stvarno morati potruditi želi li obraniti naslov prvaka. Na polusezoni je prvih 5 klubova stisnuto u samo 6 bodova, a
Krasno-sinie (crveno-plavi) su ostali i bez Keisukea Honde, jednog od njihovih najboljih igrača. Iako i dalje imaju dobro posluženu ekipu u svim linijama, u budućnosti će valjati napraviti rekonstrukciju u obrani. Ignashevich i braća Berezutskiy su u zadnjim godinama svoje karijere, a Krilil Nababkin nije top igrač tako da Vam u obrani ostaju jedino Mario Fernandes i Gregory Schennikov. Pojačanja u tom dijelu su nužna.
Klub iz Petrograda osnovan je daleke 1925. godine. Najslavniji dani kluba možemo reći da traju i danas, no recimo nešto i o prošlosti. Formirajem Sovjetske lige 1936. godie Zenit započinje natjecanje u drugom razredu. Tri godine kasnije seli u prvi razred sovjetske lige itamo ostaje gotovo do njezinog raspada 1991.Zanimljivo je spomenuti da je Zenit osvojio sovjetski kup u godini kada se liga nije igrala , 1944. Plavo-bijeli nikada nisu bili ozbiljni kandidati za naslov prvaka u SSSR-u. Od četrdesetih pa do sedamdesetih godina prošloga stoljeća varirali su oko sredine tablice, dok bi tu i tamo se uspjeli približiti vrhu, ili pak pasti prema zoni ispadanja. Prvi i jedini naslov prvaka sovjetske lige Zenit osvaja 1984. godine. Nakon raspada SSSR-a, Zenit se u novoformiranoj ruskoj ligi zadržava tek sezonu. Devedesetih, i prvom polovicom novog milenija Zenit stagnira. Zabljesne na sezonu pa opet razočara. Prijeloman trenutak u Zenitovoj povijesti događa se krajem 2005. godine kada kompanija Gazprom preuzima klub u svoje ruke i investira 100 miliona dolar, što za igrače, što za infrastrukturu. Nije dugo trebalo da Zenit prezentira svoju nadmoć. Jedna od najboljih sezona u povijesti kluba desila se 2008.godine kada podižu pehar prvaka Europske lige na čelu sa Dickom Advocaatom. Nakon što Advocaat nije zadovoljilo ambicije kluba u narednoj sezoni, na kormilo Plavo-bijelih dolazi Luciano Spalletii, koji i dan danas vodi momke iz Petrograda.
Današnji sastav Zenita možda je i najjači kojeg su ikada imali, no zasigurno nije najproduktivniji. Iz mase se moraju izdvojiti dva igrača. Axel Witsel i Hulk definitivno su prva imena barem na papiru, no priča na terenu je druga slika. Najblaže bi ih mogli opisati kao igrače koji jednostavno nisu opravdali očekivanja. Dok Hulk izvede pokoju čaroliju na terenu i podsjeti na svoje zlatne dane iz Porta, Witsel kao da se nije uspio ukopiti u ovu momčad. No da ne potrošimo cijelo vrijeme na ovaj dvojac, spomenimo zaista najbolje igrače Zenit danas daje. Bez ikakve dileme prvo ime i vođa Zenita na terenu je portugalac Danny. Plaćen 30 miliona eura 2008. godine kada dolazi iz moskovskog Dinama, opravdava svaka očekivanja i sva sredstva uložena u njega. Obrana im nije jača strana. Pušta tu dosta na sve strane. Dok u ligi to mogu kompenzirati svojim jakim napadom, u europi protiv ozbiljnijih ekipa nemaju što tražiti.
Tekuća sezona za Bijelo-plave i nije baš prema očekivanjima. Iako u prvenstvu drže diobu prvog mjesta sa Lokomotivom iz Moskve, u Europi su se kroz iglenu ušiću provukli kao drugoplasirani u knockout fazu Lige Prvaka u ne pretjerano zahtjevnoj skupini. Mrlja na taj nastup zasigurno je i sramotan poraz od Bečke austrije sa visokih 4:1. Kada sažmemo cjelokupan nastup Zenita na papiru i ne izgleda toliko loše. Prvi su u ligi i prošli su skupinu Lige prvaka, no sama igra na terenu daleko je od one s kojom bi pretendirali za nešto više u europi, a moždačak ne bude dovoljna i za osvajanje prvenstva. Sa svim kapitalom i resursima koje posjeduju zasigurno imaju sve predispozicije da budu barem onaj drugi razred europskog nogometa koji danas ne pokazuju.
U svojoj 92 godine dugoj povijesti, ovaj ruski velikan stekao je epitet najuspješnijeg kluba u Rusiji. Prvenstvo SSSR-a su osvajali 12 puta (samo Dinamo Kyiv ima više, 13), a tomu su pridodali i 9 naslova prvaka Rusije što je najviše od svih klubova. Zapravo, svih 9 naslova osvojili su u prvih 10 sezona (1993. prvak je bila Alania), a zadnji naslov je osvojen 2001. godine. Današnja ekipa je daleko od mogućnosti da se bori za neki trofej što potvrđuje činjenica da su prošle sezone završili na tek 4. mjestu, daleko iza prvoplasiranog CSKA.
Mjesto prvog vratara ekipe drži ukrajinski veteran Andriy Dykan koji je već zakoračio u 37. godinu života, a njegova zamjena je 24-godišnji Rus Sergey Pesjakov kojeg pripremaju da preuzme „jedinicu“ kada Ukrajinac ode. Kada je obrana u pitanju tu je prvo ime svakako Salvatore Bocchetti, talijanski reprezentativac koji primarno igra na poziciji stopera, ali u Spartaku ga se često koristi na lijevom boku zbog manjka konkurencije na toj poziciji, ali i zbog činjenice da na središnjim pozicijama imaju još 4 jako dobra igrača: Serdar Tasçi, Joao Carlos, Marek Suchy te Juan Manuel Insaurralde. Desni bok pokriva Rus Sergey Parshivlyuk dok je tu i Evgeny Makeev koji može odigrati na oba boka. U veznom redu prvo ime je svakako Rômulo, no je zbog ozljede odsutan godinu dana (na početku igre) tako da je uopće upitno kakav će biti kad se oporavi. Zato su tu Rafael Carioca i Tino Costa kao predvodnici veznog reda, ali i José Manuel Jurado, Aiden McGeady te Denis Glushakov. U napadu ordinira svima nam dobro poznati bivši napadač dortmudske Borussije Lucas Barrios te armenski napadač Yura Movsisyan.
Ako ste malo pomnije pratili imena koja sam spomenuo u prošlom odlomku, mogli ste spaziti da se tamo nalaze samo 4 igrača ruske nacionalnosti. Od ta četiri, ako ćemo gledati stvarnu kvalitetu, samo jedan ili najviše dvojica bi zaslužila igrati u prvoj postavi. U tome vjerojatno i leži razlog nešto lošijih rezultata Spartaka u posljednje vrijeme budući da ruska federacija zahtijeva da u ligaškim ogledima svaka ekipa i najmanje 4 Rusa i prvih 11 pa je Spartak zbog toga primoran u igru stavljati neke manje kvalitetne ruske igrače umjesto stranih zvijezda. To bi za Vas mogao biti pravi izazov. Uzmite ovu ekipu te ovu masu stranaca (dobro, ne morate baš sve) zamijenite domaćim kadrom, kupovinom ili vlastitom proizvodnjom.
Lokomotiv je još jedan od brojnih prvoligaša koji dolazi iz glavnog grada Moskve. Klub osnovan 1922. godine svoje najveće uspjehe ostvaruje početkom novog tisućljeća, 2 naslova prvaka te 5 naslova osvajača kupa su trofeji u vitrinama ovog moskovskog kluba. Godine 2002. prekidaju dotadašnju dominaciju gradskog rivala Spartaka. Zadnjih nekoliko godina klub je daleko od svojih najboljih dana, rijetko kad se izbori neko europsko natjecanja a kad se izbori ti nastupi nisu vrijedni spomena. Kad smo već kod europrskih (ne)uspjeha, najveći doseg ovog kluba je polufinale Kupa prvaka 1998. i 1999. godine. Klub financijski stoji jako dobro, velika ruska imena su prošla kroz klub te se od ove momčadi očekuju bolji rezultati, bar na ruskom planu.
Ove godine klub dobro stoji, nakon 2/3 prvenstva nalaze se na 2. mjestu sa jednakim brojem bodova kao i prvoplasirani Zenit. Momčad je dobra, Guilherme, Ćorluka i Šiškin drže zadnju liniju a ofenzivno orjentirani igrači poput Bousuffe, N'Doyea, Pavljučenka te Maicona daju Lokomotivu šansu da nakon dugo godina ostvari rezultat koji bi zadovoljio navijače koji već predugo čekaju. Klub svoje domaće utakmice igra na stadionu Lokomotiva koji broji nešto manje od 30000 mjesta. Nakon prošle godine pod vodstvom našeg Slavena Bilića i najlošijeg plasmana u posljednje vrijeme (9.mjesto) ove godine trener Kučuk radi vrlo dobar posao.
Ruska liga je vrlo konkurentna, teško se ugurati ispred Zenita, CSKA, donedavno opasnog Anžija te Dinama i Rubina no s obzirom na dosadašnji rezultat može se reći da je Lokomotiv dosad odigrao iznad očekivanja. Ozdojev će u skoroj budućnosti biti nezamjenjiva karika veznog reda ovog kluba i ruske reprezntacije. Ostaje nam samo vidjeti kako će Lokomotiv odraditi ovaj zadnji dio utrke u kojem je uglavnom bio poznat po padu.
Moskovski Dinamo je treći najtrofejniji klub bivšeg SSSR-a nakon kijevskog imenjaka, te Spartaka, i jedini ruski klub koji je igrao u elitnom razredu tokom cijelog postojanja lige. U vrijeme sovjeta klub je bio usko povezan sa ruskim MVD-om, te KGB-om, a iz tog razdoblja broje čak šest titula prvaka. Najveći europski doseg Dinama je finale Kupa prvaka kupova 1972. godine kada su poraženi na Camp Nou od škotskog Rangersa. Iako su treći najtrofejniji klub bivše države, u ruskom prvenstvu nisu još nijednom uzeli naslov prvaka. Štoviše, nisu bili ni blizu tome osim 1994. godine kada su se okitili drugim mjestom u prvenstvu. 2009. godine VTB banka kupuje 74% dionica kluba i time postaje većinski vlasnik ovog diva iz Moskve. Spomenimo još da je legenda ovog kluba jedan od, a po nekima i najbolji vratar svih vremena, Lev Yashin.
Trenutna ekipa Dinama je vrlo dobra. Možda i najbolja u posljednjih nekoliko godina. Na klupi je mladi Dan Petrescu koji se dosta dobro snašao u ulozi trenera, te izvadio klub iz krize koja je počela početkom prošle sezone kada su upisali 8 uzastopnih poraza u prvenstvu. Danas, okosnicu napada čini iskustvo i mladost. Voronin i Kokorin definitivno su napadački tandem koji se treba respektirati. Sredinom terena ordinira Balasz Dzusdzsak koji je ipak u malom padu forme, no i dalje jedan od glavnih karika u momčadi Petrescua. Osim Dszudzsaka, tu su još i ruski veterani Denisov i Zhirkov, dok u obrani sve pod kontrolom pokušavaju držati dva robusna crnca, Christopher Samba i Douglas.
Ove sezone se uložilo jako puno. Čak 67 milijuna eura uloženo je u pojačanja koja su većinom došla iz propalog projekta zvan Anzhi Mahačkala. Točnije, čak šest igrača Anzhija priključila su se Dinamu. Trenutno četvrto mjesto na ljestvici neka je realnost za Moskovljane. Top 5 momčadi imaju dosta slične ekipe što se tiče jačine, no u prilog Dinamu ide to što su ove sezone ispali iz Europa lige već u samom playoffu, pa bi kroz „čišći“ raspored možda mogli ugrabiti neko od mjesta koje vodi u Europu, te konačno napravili neki zapaženiji iskorak koji se od njih svakako očekuje.
Rubin je jedan od klubova koji se bore za vrh, a da nije iz Moskve. Rubin je nogometni klub iz Kazana. Osnovan 1958. godine kroz povijest je par puta mjenjao imena. Npr. "Iskra" (1958.-1964.) i "Rubin-TAN" (1992.-1993.). Rusku prvu ligu su osvajali dva puta. 2008. i 2009. godine. 2012. godine su osvojili ruski kup. Još su osvajali i super kup 2010. i 2012. godine. S tim da su 2003. po prvi put zaigrali u prvoj ligi, brzo su se prilagodili. U Kazanu se europska natjcanja igraju svake godine, a ove sezone su u šesnaestini finala Europske lige izgubili od Real Betisa ukupnim rezultatom 1:3. Nekih većih uspjeha u Europi nemaju osim prošlosezonskog četvrtfinala Europske lige gdje su izgubili od ekipe Chelsea sa rezultatom 4:5. Ipak, ostaje im utjeha da su izgubili od kasnijeg pobjednika tog istog natjecanja. Klub financijski stoji jako dobro.
Nakon 2/3 prvenstva klub na tablici stoji dosta loše. Tek su 11. Vjerojatno je jedan od glavnih razloga to što su prodali svog najboljeg igrača Venecuelanca Rondona za 11 milijuna eura Zenitu. Ali da se okrenemo sadašnjem sastavu. Na vratima je prvi izbor Sergey Ryzhikov, dok bi njegova zamjena trebao biti Litvanac Arlauskis. Obranu predvode Francuz Chris Mavinga i Rus Tarlak Buras. Vezu predvodi Rus sa finskom putovnicom Roman Eremenko i Francuz Yann M'Vila. Tu su još i Vladislav Kulik te Ganac Mubarak Wakaso. Nakon odlaska Rondona u napadu nema previše izbora. Tu je Marko Devic prvi izbor, a još su tu i Ruslan Mukhametshin te Arturs Karasausks. Njihov dom je Kazan Arena s kapacitetom od 45105 mjesta.
Ruska liga je slobodno možemo reći, jača nego ikad. Tu su Zenit, CSKA, Dinamo, Lokomotiv te Anzhi iako oslabljen i dalje jako opasan. Uz njih tu su uvijek opasni i Terek, Kuban, Krasondar i Rostov. U stvarnosti klub jako loše stoji, ali još uvijek ima vremena za promjenu. Iako bez Rondona u ekipe su odlični igrači. Devic,Eremenko i M'Vila... Igrači koji jednim potezom mogu promjeniti tijek utakmice. Ostaje nam samo vidjeti kako će Rubin odraditi ovaj zadnji dio utrke u Ruskom prvenstvu.
FC Rostov je nogometni klub iz istoimene oblasti koja ima nešto manje stanovnika od naše domovine. Klub je osnovan 1930. godine i nastupa na Olimp-2 stadionu koje može primiti 15000 gledatelja. Rostov je klub koji u svojoj povijesti nikad nije uzeo naslov prvaka Rusije. Najveći uspjeh kluba je finale kupa 2003. godine u kojem ih je nadigrao moskovski Spartak. Klub trenutno živi 20. sezonu u ruskoj ligi, jednu više od velikog Zenita. Od 2012. godine na trenerskoj poziciji se nalazi Miodrag Božović, crnogorski stručnjak koji se ove sezone bori za sredinu ljestvice. U klubu se nalazi nekoliko zanimljivih i dobro nam poznatih igrača koje ćemo upoznati u narednom odlomku.
Na vratima je veliki Stipe Pletikosa koji je ujedno i kapetan Rostova. Čovjek koji je u karijeri oblačio dresove Hajduka, Shaktara, Tottenhama, Spartaka te 109 puta onaj nacionalne vrste skrasio se posljednje 3 sezone u Rostovu kojem je od velike važnosti. Obranu čine Lolo, mladi Angolac Bastos te svima nam poznati Xulu i Logashov. Vezni red je možda najslabija karika ove ekipe. Čini ga iskusni dvojac Gatsan - Sheshukov. Ispred njih se nalazi najveći potencijal u klubu Guelor Kanga koji s Gruzijcem Janom i našim Milićem čini trojku iza napadača. Za mjesto napadača bore se Korejac Soo te igrač koji je poznat starijim obožavateljima FM-a Sinama-Pongolle. Valja spomenuti posuđenog Dzyubu te mladog Crnogorca Nikolića.
Rostov je ekipa koja pripada sredini tablice, niti gore niti dole. Trenutno zauzimaju 10. poziciju, a FM im je predvidio 11. mjesto u ruskom prvenstvu. Ekipa je isprepletena mladošću i iskustvom te ovaj klub može biti zanimljivi izazov svim ljubiteljima ruske lige...
Put od dna do vrha i nazad u ponor, od prosjaka do bogataša i natrag - tako bi se mogao opisati tijek zbivanja u Makhachkali poslijednje 3 godine. Klub je to koji je osnovan 1991. i koji se ne može pohvaliti nekom pretjeranom poviješću niti trofejima, a najveći uspjesi su im igranje u finalu kupa 2001. i 2013. godine. U zimu 2011. superbogati Suleyman Kerimov imao je plan da od ovog kluba napravi mega-ekipu te je, nakon, preuzimanja kluba, na Anzhi-Arenu doveo neka impresivna lica kao što su Samuel Eto'o, Roberto Carlos, Willian, Christopher Samba ili Lass Diarra s kojima je ovaj klub dobro kotirao na domaćim terenima te se pripremao da preuzme vrh ruske Prem'er lige. No, snovi o trofejima srušili su se u jednom danu kada je vlasnik kluba najavio žestoko rezanje budžeta pa je tokom ljeta 2013. klub napustilo 13 igrača od čega ih je čak 6 otišlom put moskovskog Dinama koji je time dobrano osnažio svoju ekipu.
Od onoga što je ostalo ne može se neći puno kvalitetnih igrača. Na golu je Yevgeny Pomazan koji je dugo branio za rezerve CSKA Moskve, a u velikom remontu "Žutih" se skrasio u Makhachkali. U obrani možemo naći nekoliko soldinih igrača kao što su Andrey Yeshchenko, Ali Gadzhibekov, Ewerton, Benoît Angbwa ili Rasim Tagirbekov uz još neke koji samo krpaju igrači kadar. Vezni red predvodi njihov vjerojatno najbolji igrač Odil Ahmedov, standardni reprezentativac Uzbekistana i igrač koji je imao solidnu minutažu i dok su u klubu bile sve one silne zvijezde i zvijezdice, a tu se nađu još i Diniyar Bilyaletdinov, igrač kojeg se svojevremeno prošlašavalo za najvećeg talenta ruskog nogometa sve dok nije otišao u Everton, zatim Vladimir Bystrov, koji je pomalo pao u zaborav, te Alexandru Epureanu koji je došao iz moskovskog Dinama i odmah preuzeo kapetansku traku, a tu je i Oleksandr Aliyev, nekad standardni igrač kijevskog Dinama. U napadu nema izražene zvijezde otkad je otišao Lacina Traore pa su u timu ostali Nikita Burmistrov te Aleksandr Bukharov i Fyodor Smolov koji su ovdje na posudbama iz Zenita odnosno Dinama.
Kad se sve zbroji i oduzme, ovo bi mogao biti lijep izazov za ljubitelje Football Managera. Ruska liga se svakim danom sve više diže, a Anzhi je, odlaskom novca iz blagajne, pao na grane koje znače borbu za ostanak u najvišem rangu. Pozicije vratara i napadača su svakako najslabiji dijelovi ove ekipe i nešto na što vrijedi obratiti pažnju ako mislite početi izazov s ovim klubom. Također, problem će vam vjerojatno stvarati i činjenica da ovdje ima nekolicina, za ovaj klub, vrlo dobrih igrača koji su na posudbama i koje će vam teško biti zadržati na kraju sezone. No, ako volite rusku ligu, a uz to volite i izazove, ovo bi moglo biri pravo mjesto za vas.
Klub je ovo čiji počeci sežu još tamo od davne 1930. godine, a kroz 84 godine postojanja gotovo da nemaju nikakvih uspjeha. Do 1991. godine, tj. tijekom odigravanja lige Sovjetskog saveza, tek su jednu sezonu proveli u društvu najboljih (posljednje, 20. mjesto), a jedan dobar dio vremena proveli su i u 3. ligi. Nakon ruske samostalnosti 5 sezona igraju u društvu najboljih te u tom razdoblju ostvaruju svoje najbolje rezultate (dva puta 8. mjesto) te 1996. godine igraju u polufinalu Intertoto kupa. Te iste 1996. dolazi do potpunog raspada sistema pa ispadaju u niži rang, a sezonu kasnije već su u 3. ligi gdje su se zadržali 6 od sljedečih 7 sezona. Ponovno su drugoligaši 2005. te od tada igraju u drugom razredu ruskog nogometa sve dok prošle sezone nisu osvojili naslov najboljega te se plasirali među 16 najboljih ekipa Rusije.
Kada je igrački kadar ove ekipe u pitanju, Ural se i nema nečime previše za pohvaliti. Čak i za ovako slabu ekipu vratarska pozicija je ispod prosjeka. Prvi vratar je Alexey Solosin kojemu asistent daje samo dvije zvijezdice, premalo za nekoga tko puca na mjesto prvog vratara kluba. U usporedbi sa ostalim dijelovima ekipe, na poziciji stopera se još i mogu naći dobri pojedinci. Tu je prije svega Sölvi Ottesen, 29-godišnji reprezentativac Islanda, koji je svakako jedan od najboljih igrača kluba. Uz njega, na stoperskoj poziciji nalaze se i Alexandr Belozerov te Denis Tumasyan. Tri, za ovu ekipu, vrlo dobra igrača nalaze se i u veznom redu. Prije svega tu je Alexandr Sapeta (na posudbi iz Dinama), ali i Edgar Manucharyan (bivši igrač Ajaxa) te Vladimir Koman (posudba iz Krasnodara). U napadu je glavna zvijezda Toto Tamuz, reprezentativni napadač Izraela, a kolega u napadu mu je Spartak Gogniev.
Kad se nabrzaka baci pogled na ovu ekipu možemo ustvrditi sljedeće: sa tri vrlo dobra stopera ovaj klub bi savršeno legao ljubiteljima 3-5-2 formacije za koju su u deficitu tri pozicije. Kao prvo vratar. Trenutni dvojac neće vas zadovoljiti ako imate nešto veće apetite te bi ovo trebala biti prva pozicija koju treba pojačati. Kao drugo bekovi, pogotovo desni te kao treće jedan pravi vezni igrač u sredini. Za one koji vole eksperimentirati moglo bi se i Manucharyana prebaciti na desnog beka, ali nekako vam to ne bi preporučivao. Uglavnom, jedan jako dobar izazov za koji FM igraju danonoćno.
