Nestanak klasičnih desetki u modernom nogometu
21. stoljeće je počelo sa Eurom 2000, koji se pokazao kao turnir na kojem se igrao izrazito otvoren, napadački nogomet. Sva četiri polufinalista su imali 'klasičnu 10-ku'' u svom sastavu koja bi okupirala protivnički prostor između obrane i vezne linije. Francuska, Italija, Portugal i Nizozemska su imali Zinedinea Zidana, Francesca Tottija, Manuela Rui Costu i Dennisa Bergkampa. Njihov značaj za igru ovih momčadi je bio toliki da se činilo da je glavni razlog neuspjeha Engleske i Njemačke koji nisu uspjeli proći prvi krug bio nedostatak igrača tih karakteristika, nedostatak tog trequartiste.
Danas, dva posljednja igrača godine, Cristiano Ronaldo i Leo Messi se teško mogu označiti nazivom ''klasične desetke'' iako Messi i igra jednu možda malo modificiraniju ulogu toga, tu rolu danas popularnu kao ''lažna devetka''. Ipak mora se priznati da bi i Messi, pa i Rooney koji je jedan od favorita za tu nagradu posljednjih godina, sigurno bili obilježeni kao trequartiste da su igrali prije deset godina. Zapravo skoro svaki igrač tih karakteristika bi prije deset godina karijeru proveo igrajući iza dva napadača, dok danas najčešće svoju poziciju ima na krilu. Igra na krilu zahtjeva i jednu dozu brzine s čime Ronaldo, Rooney, Arshavin i Ribery nemaju problema. Rooney, Messi, Totti i Arshavin su također igrali i tu ulogu ''lažne devetke''.
Ali što je s igračima koji nemaju kvalitetu da igraju u napadu, ali ni brzinu da bi igrali krilo? Istražujuće sve argentinske ''nove Maradone'' koji se isto tako lako mogu svrstati u grupu ''igrača koji nikad nisu ispunili svoj potencijal''; Juan Riquelme, Pablo Aimar, Andres D’Alessandro i Javier Saviola. Pogrešno je reći da ovi igrači nisu bili uspješni u određenim periodima svojih karijera, ali isto tako niti jedan od njih nikada nije ispunio cijeli svoj potencijal.
Problem ovdje je djelom u taktičkim razlikama između nogometa koji se igra u Južnoj Americi i u Europi. NO 10 je još uvijek raširena u argentinskom nogometu, za razliku od Europe, tako da sigurno nije slučajnost što toliki broj ''novih Maradona'' nije ostvario dugotrajan trag u Europi. S druge strane onaj koji je iz te grupe već sada ostvario najviše - Lionel Messi se preselio u Europi sa 13 godina i na taj način se u potpunosti prilagodio europskom nogometu.
Jonathan Wilson tako Riquelmea označava kao posljednjeg old-style playmakera, suprostavljajući ga s Lukom Modrićem, predvodnikom ''novog vala'' kao odgovornijeg i prilagodljivijeg igrača. On to označava tvrdnjom da postojanje klasičnog playmakera postavlja ostatak momčadi previše ovisnim o njemu. Igrači u ovim ulogama su u svojim ekipama bili najkonstantniji pojedinci dajući svoj dašak čarolije. Ova uloga je bila moguća i u 4-4-2 sustavu kombinacijom ‘destroyer v creator’ vezne linije, ali sve većom popularnošću 4-3-3 sustava postalo je nemoguće postaviti rolu Zidana, Tottija ili Rui Coste u veznoj liniji.
Koliko klasičnih NO 10 je ostalo u 21. stoljeću u svojim momčadima diljem Europe? Kaka je sigurno jedan, iako je on gotovo cijelu karijeru proveo u Milanu koji je igrao nešto drugačiji nogometni stil od ostalih europskih velikana. Tendencija četvorice srednjih veznih igrača, od kojih Kaka nije jedini kreativac je dovela do toga da se Milan nije oslanjao samo na Kaku i igrao je dobro čak i kad je Brazilac imao slabiju utakmicu. Zaista, Kaka je igrao sve nekonzistentnije posljednje godine u Milanu, zbog čega je nestao s popisa užeg kruga favorita za osvajanje zlatne lopte. Taj luksuz si ne može priuštiti u Realu zbog čega se još uvijek muči s izborom prve postave. Naravno jednim djelom krivac je i izvanredni Ozil.
Njegov reprezentativni kolega, Diego iako izrazito talentirani nogometaš, dugo se mučio po odlasku iz Werdera, te danas traži minute u nešto drugačijoj ulozi u Atleticu. Totti danas igra više kao napadač, Wesley Sneijder je znao igrati klasičnu No 10 rolu, ali baš kao i nekad Nedved, Wesley je polivalentan i po potrebi on ide i na bokove. Neki drugi klubovi igraju s povučenijim playmakerima, tako da danas je možda Yoann Gourcuff najbliži od vrhunskih igrača toj klasičnoj 10-ci, ali nešto drugačija stvar je s francuskom ligom i on se još mora potvrditi i na svjetskoj razini. Danas više ne srećemo novog Rui Costu ili novog Bergkampa - za razliku od sve većeg broja novih Ronalda ili novih Sneijdera.
Iz FM kuta
Tekst mi se činio zanimljivim, iako je vremenski već pomalo zastario što se tiče nekih podataka, tako da ako netko bude čitao orginal na zonalmarkingu prepoznat će veliki broj mojih prilagodbi kako bi ga učinio što vjerodostojnijim. Ipak tvrdnja stoji, danas je teško pronaći ekipu koja igra s tim trequartistom u veznoj liniji, kazano FM rječnikom ili tim klasičnim No 10. Jednostavno postojanje igrača koji ne pridonosi defanzivnom aspektu igre, igrača za kojeg drugi moraju trčati je teško dopustivo u modernom nogometu. Tu ima još uvijek primjera, Zvjezdan Misimović iz Wolfsburgovih dana, vjerojatno bi napravio puno veću karijeru da je defanzivno angažiraniji. Yoann Gourcuff je isti tip igrača, iako stagnira posljednjih godina.
Čak se rijetko i u FMu koristi trequartista u veznoj liniji bez nužnih preinaka. Jer klasična desetka je predstavljala baš to, igrača koji će kružiti naprijed i tražiti prostor i loptu bez ikakvih defanzivnih dužnosti. Zbog toga i ide closing down 0. Pitanje za vas, zapravo dva:
Znate li nekog kog smo propustili nabrojati, klasičnu 10ku u modernom nogometu koja je uspjela opstati?
I drugo, u kojoj mjeri koristite istu u svojim taktikama?
