Iako je Rodgers zaslužan za promociju i ostanak u Premier ligi prelako se zaboravlja da je ''Swanselona'' dugoročni plan uprave kluba. Oni su još 2007. zaposlili Roberta Martíneza kako bi okrenuli filozofiju kluba prema Španjolskom pass&move modelu. Roberto Martínez je Swanseu dao temelje, treninzi su postali okrenuti igri s loptom i posjedu i ovaj za otok netipični pristup je ubrzo davao plodove, a kako to obično biva dobar posao mladog trenera uočili su premierligaški klubovi i ovaj je na ljeto 2009. dobio ponude Celtica i Wigana. Mertínez ubrzo prelazi u Wigan, a Swansea njegovu zamjenu traži u Brendanu Rodgersu čiji je stil igre iz Readinga, baziran na visokom presingu i brzom protoku lopte, prema upravi bio dovoljno dobra zamjena za Španjolca kako bi klub nastavio u planiranom smjeru. Iako je prve godine propustio kvalificirati se u Premiership, već sljedeće Swansea je preskočio i posljednju prepreku i u finalu play off-a pobjedom protiv Readinga prolaze u Premier ligu.
Bez ijedne zvijezde, ali u dobro posloženom sustavu u kojem svaki igrač zna svoju ulogu na terenu, momčadski je Swansea odradio jako dobru sezonu. 12 pobjeda, 47 bodova i 11. mjesto u prvoj Premierligaškoj sezoni dokaz je momčadske kvalitete i dobrog rada. I u tome se vidi obilježje Rodgersove ideje: '' Ideja dolaskom u klub [Swansea] je bila igrati atraktivan napadački nogomet, ali uvijek uz taktičku disciplinu. Ljudi vide posjed i vide penetraciju, imaginaciju i kreativnost igrača, ali mi smo imali 23 utakmice bez primljenog gola u prošloj sezoni. To je skoro 50% utakmica''. Značaj momčadske igre Swansea priznaje i sam Rodgers: ''Svi stalno spominju naš posjed, ali intenivnost presinga kojim vraćamo loptu u naš posjed je nevjerojatan. Ako imamo jedan trenutak pasivnosti bez presinga ili to ne radimo dobro mi smo gotovi jer nemamo dovoljno dobre igrače. Ono što imamo je odličan tim''.
Već je u uvodu spominjana Brendanova fascinacija igri baziranoj na posjedu. Proučavanjem najboljih u tome došao je i do svojeg sustava korištenog u Swanseu i s kojim je i postigao jako dobre rezultate. Iako se često promatraju odvojeno kao dvije različite formacije Rodgers je u Swanseu favorizirao 4-3-3/4-2-3-1 sustav u kojima je jedina razlika položaj fluidne vezne linija koja je ovisno o situaciji varirala između 1v2 i 2v1 oblika. Veliki utjecaj na to ima protivnička vezna linija, odnosno postojanje zadnjeg veznog što razlikuje pristup u presingu, pa time i formaciju. Nemoguće je poreći sličnosti s Guardiolinom Barcelonom, odakle je Rodgers crpio dio svojih ideja. Jednako kao i Pepu i ovdje je temelj organizirana struktura unutar momčadi. ''Moje riješenje za sve je organizacija. S loptom u nogama morate znati obrasce kretanja, rotacije, fluidnost i pozicije ostalih na terenu. Uz ovo tu je i defanzivna organizacija. Ako nam i ne ide dobro presing je postao defaultni mehanizam kod igrača zbog čega nas protivnik teško može pobjediti. Osvajamo loptu natrag. I onda sve ispočetka''.
Brendan je igru posjeda lopte pretvorio u izrazito defanzivno organiziranu strukturu - nešto što je posebno izraženo kod Španjolske. Neočekivan pristup za Premier ligu dobar dio sezone djelovao je iznenađujuć i sigurno tome djelom mogu zahvaliti uspjeh. Statistički u pogledu posjeda igrači Swansea su u prošloj sezoni uputili 20,791 dodavanja, što s kompletniranih 17,811 čini 86% uspješnosti. Treći su u ligi iza dva kluba iz Manchestera, a kako Swansea nije ekipa kojoj će protivnici samo tako prepustiti loptu braneći 16-erac ovaj podatak još više dobiva na značaju. Iako zvuči pomalo kontradiktorno taktička organizacija kontinuiranim uvježbavanjem dovodi do fluidnosti i slobode u kretanjima. Brendan Rodgers je u nekoliko navrata na pitanja novinara o igri Swansea govorio o linijama u nogometu nevezanih za formaciju i o tome kako uvijek u napadu teži imati najmanje sedam linija koje okomito povezuju pozicije igrača na terenu. Usporedbom sa rigidnim 4-4-2 sustavom dvije defanzivne linije jamče stabilnu defanzivnu strukturu, ali i izgradnji napada najveća mana ovakvog rasporeda je nedostatak dodavačkih opcija za igrače, što je i razlog pojava formacija s više linija igrača.
Na grafikonu je prikazan napadačka struktura Swansea. Na papiru formacijski 4-3-3/4-2-3-1 uvijek se ovako postavlja prilikom izvođenja lopte. Britton se spušta duboko po loptu, a stoperi šire gotovo uz liniju. S druge strane krila se ovog puta uvlače u sredinu i otvaraju prostor za utrčavanja bekova. Sve skupa ovo stvara sedam linija s ciljem stvaranja dovoljnog broja opcija u posjedu lopte. Sukladno s 'tika-taka' filozofijom kontinuitet u posjedu lopte je osnovni cilj, što se postiže ovakvim sustavom u kojem bilo koji igrač u svakom trenutku ima najmanje još dvije druge opcije za dodavanja.
Uspješnost zadržavanja lopte počinje od golmana koji je smiren s loptom u nogama, što je najvažniji razlog kupovine Vorma. ''Važno je bilo imati pravi tip golmana'' jednom prilikom je spomenuo Rodgers. ''Trebali smo jednog koji će odgovarati našem stilu igre i Michael je bio na popisu. Svojim stilom i atributima odgovara nam savršeno. Dobar je u obranama što je važno, ali zbog načina na koji igramo, a to je kreiranje posjeda iz obrane vitalno je da nam je golman stabilan s loptom u nogama.. da na pomogne u konstruiranju napada od obrane. Vorm je brz i agilan, jako sličan Victoru Valdesu iz Barcelone''.
Vorm je odgovarao zadatku. Utakmice poput Boltona sa samo jednim netočnim dodavanjem više su pravilo nego slučajnosti. Ipak, iako pouzdan u kratkim dodavanjima, protiv protivnika koji bi napali Swansea visoko pritiskajući i golmana kad je bio primoran na dulja dodavanja prema nekom od bekova ili krila ovaj postotak, s jedne strane očekivano značajno opada. Kako u ligi nije bilo previše protivnika koji bi se odličili za ovakvu taktiku i koji bi mogli držati visoki presing duže vremena Vormova uloga se može ocjeniti pozitivnom.
Iako sustavom na papiru usporedbe s Barcelonom se čine i opravdanima što se tiče omjera kreiranih prilika naspram posjeda lopte Swansea je među najslabijima u Europi. Kreiranje napada iz obrane ide jako sporo i lopta se dugo zadržava u zonama 3, 4 i 5 na gornjem grafu. Tako igrač s najviše dodavanja po utakmici nije Leon Britton, već desni branič Ashley Williams sa njih 70.1 po utakmici, dok njegov partner u obrani Steve Clark ostvaruje 61.5 dodavanja po utakmici. Razlika u ovih deset dodavanja ide u prilog tehničkoj kvaliteti desnog beka, Španjolca Angela Rangela koji je drugi sa 66.9 dodavanja po utakmici. Tehnički potkovaniji Rangel imao je povećanu napadačku rolu za razliku od suigrača s lijeve linije, Neila Taylora koji bilježi u usporedbi s Rangelom mizenih 47.3. Fokus napada većinom je išao preko osovine Williams - Britton - Rangel, što potvrđuje da je Rodgers u slučaju Swansea 'tika-taku' koristio kao defanzivno orjentiranu taktiku.
Prirodna opasnost koja se nameće s ovoliko zadržavanja lopte u defanzivnoj liniji je uvijek mogući pogrešni pas i gubitak u opasnoj zoni iz koje protivnik u dva-tri poteza lako može stvoriti kontru. Poslije jedne takve pogreške Rangela, Rodgers nije svalio krivicu na svog igrača. ''Ja sam im rekao da igraju na taj način. Zato, ako ćete koga kriviti, možete jedino mene''. Iako je kratkoročno izbijanje braniča iz gustih situacija dobra odluka, Swansea je tijekom cijele sezone pogreškama dodavanja obrane primio pet, možda šest golova što opravdava inzistiranje na kreiranju prilika iz obrane. Čak i u okviru jedne utakmice protiv jačih protivnika, kakvi su redom bili svi protiv kojih je Swansea igrao manje šanse za pogodak protivnik ima ako mu dozvolite deset napada po utakmici, nego ako ispucavanjem povećate tu kvotu na trideset.
Ključni igrač u ovakvom sustavu je svakako Leon Britton. Rodgersu je ovdje potreban netko smiren u posjedu lopte, s osjećajem za defanzivno pozicioniranje i inteligencijom kako bi presjekao kontre protivnika. 1.68m visoki Englez savršeno je odgovarao zadatku. Tjelesno nikako idealan za ulogu zadnjeg veznog te je imao poteškoća kod visokih protivničkih napadača koji njegovu visinu iskorištavaju za lagani prijenos lopte, kako je Swanseov stil protivničke napade uglavnom svodio na brze kontre i ulogu Brittona prometnuo na neku vrstu libera koji će pokrivati zonu i kupiti lopte u defanzivnom aspektu, a održavati posjed u ofanzivnom.
Zbog statistike od 93.5% točnih dodavanja kojom nadmašuje i Xavia dobio je brojne usporedbe s dotičnim, ali poslije kratkog dubljeg pogleda na brojke postaje jasno kako je Britton odlično iskorišten u ovom sustavu i da usporedbe nemaju temelja. I ovdje ne mislim na kvalitetu, već samo na učinak na terenu. Samo mali dio dodavanja otpada na konkretne napadačke poteze. Tek 0.3 ključna dodavanja koja suigrača izbacuju u čistu šansu i tek 3 od 62 prosječna dodavanja po utakmici otpada na duge dijagonale. 2111 dodavanja djeluje impresivno, ali ona su rezultat defanzivne orjentiranosti Swansea i što duljeg zadržavanja lopte u sigurnim zonama.
Britton je zajedno sa stoperskim dvojcem i jednim od bočnih igrača činio osiguranje od kontri. Swansea je veći dio napada provodio preko Rangela, ali ovaj dvojac je djelovao povezano. Kad desni bek ide u napad, lijevi ostaje kao osiguranje u obrani i obrnuto. Potrebno je imati igrača viška u toj zoni u odnosu na protivnički napad protivnika. Protiv različitih sustava sa tri vezna igrača obično su dva krila i napadač i u obrani ostajali nešto više na terenu pazeći na mogućnost kontre. Tako ovdje četvorka stvara dodatnog čovjeka i bez obzira preko kojeg od protivničkih igrača ide kontranapad Swansea ima jednog tko će izaći na igrača i drugog tko će mu pokriti leđa i poslužiti kao osiguranje, ako bi ovaj uspio umaknuti. Jedino u igri protiv 4-4-2 ili 4-4-1-1 kad protivnik krilne igrače koristi u formiranju druge defenazivne linije Swansea preuzima nešto više rizika i tada trojka Britton - Williams - Clark ostaje otraga.
Iako medijski manje eskponiran Joe Allen je najbolji igrač Swansea u prošloj sezoni. Unatoč većoj napadačkoj odgovornosti zadržao je odlične učinke. Sa 60.5 dodavanja po utakmici uz 91.2% točnosti ne zaostaje pretjerano za klupskim kolegom. Međutim ono što čini razliku je tip dodavanja. Tako u odnosu na Brittona kojem je zadaća zadržati loptu u posjedu i proslijediti je prvod do sebe, Allen bilježi 5.4 duge lopte po utakmici i 1.3 ključna dodavanja. Stilom i ulogom u momčadi najsličniji je Luki Modriću koji je na sličnim postotcima sa 7.6 dugih i 2.3 ključne lopte, ali u sustavu Tottenhama koji je puno više okrenut kreiranju šansi u odnosu kontinuiteta posjeda i uz nešto bolji defanzivni učinak. Allen predvodi Swansea sa oduzetim loptama, njih 3 po utakmici, a treći je po presječenim, njih 2.1 po utakmici.
Statistička usporedba prikazana u tablici daje brojčanu potvrdu dobrih igara. Allen je jako blizu Ramiresu po ulascima u duel, dobivenim deulima i oduzetim loptama. Ima odlične postotke dodavanja i najmanji postotak učestalosti udaraca, što opet nije teško pretpostaviti obzirom na defanzivnu orjentiranost sustava.
Ovdje taktička strategija Swansea dobiva zaokret. Za razliku od Arsenala ili Barcelone koji se ovakvim pristupom često žele ušetati u gol, Swansea nema tu kvalitetu igrača da si može priuštiti takav luksuz. Swansea u svom rosteru nema igrača koji driblingom može stvoriti višak. Na krilima su dva
TheoWalcott igrača koji mogu proći 1 na 1, ali samo na širem prostoru dok je u napadu visoki target. Dok defanzivni blok od sedam igrača ima zadatak zadržavanja lopte u posjedu forsirajući kratka dodavanja, napadačka četvoka, kojoj se po slobodi može dodati i Joe Allen zbog nešto većeg volumena dugih dodavanja, ima odrješene ruke što se tiče posjeda. Sva četiri ofanzivna igrača igrala su izrazito direktan nogomet, stalno tražeći priliku za proigravanje. Ovo je izraženo posebno protiv protivnika koji izađu visoko na obranu Swansea, kako Sinclair i Dyer posjeduju odličnu kombinaciju brzine i igre bez lopte.
Gylfi Sigurdsson nematnuo se već poslije odigrane polusezone brzim uklapanjem u sustav. Njegova uloga, bez obzira jeli riječ o 4-3-3 ili 4-2-3-1 sustavu koji samom Gylfiu u fazi napada nisu predstavljali neke razlike, već isključivo u defanzivnoj postavljenosti i organizaciji presinga. Njegova uloga u oba sustava bila je kontinuirano kretanje između linija, traženje prostora u kojem će dobiti loptu kako bi suigraču stvorio priliku. Tome svjedoći i manji udio dodavanja. Za 'tika-taku' 37 dodavanja po utakmici za veznog igrača je premalo, a 2.8 ključnih dodavanja po utakmici ga svrstava među učinkovitije veznjake Premiershipa. Baš su Sigurdssonove golgeterske kvalitete poboljšale Swanseov napadački učinak. 7 golova u 18 utakmica čini prosjek od 0.41 po utakmici, odnosno svakih 214 minuta, dok sa 3.9 udarca po utakmici predvodi Swanseov napad.
I dok se Sigurdsson pokazao kao dobro pojačanje napadačka trojka je podbacila. Dyer je zabio 5, Sinclair 8, Graham 12 u čitavoj sezoni. Problemi su ovdje ponovno jasno vidljivi. Niti jedan nije kvalitetan dribler i sve su ovo bili golovi proizašli iz momčadske igre, a ako u sve ovo ubrojimo i Swanseovu defanzivno orjentiranu strategiju kojoj su se protivnici često prilagođavali dubokom defanzivnom linijom postotci još manje čude. Svaki Premierligaš igra sa četiri u obrani (Wigan je počeo eksperimentirati sa tri tek pred zadnjih nekoliko utakmica), a kako imate tri napadača koji nemaju driblinga, dakle za svakog je potreban samo jedan čuvara i uz sve to tu je četvrti iz obrane kao osigurač. Iako je Swansea debelo nadmašio očekivanja realno je razmišljanje kako ih je samo jedan dribler u napadu dijelio od još višeg plasmana. Netko kog će protivnik morati udvajati od čega će koristi imati cijela momčad. Ovakvi igrači nisu bez razloga najcjenjeniji.
Kvaliteta napadačkog trojca leži u defanzivnoj angažiranosti. I ovdje se vidi organiziran sustav Rodgersa: ''Ne možete ići individualno. Radite na zonalnom presingu, tako da kad se lopta nađe u vašoj zoni imate mogućnost presinga. Sposobnost da to napravite instanstno, u roku od pet do šest sekundi vratiti loptu natrad je važno. Ali morate razumijeti posljedice presinga, ne možete trčati okolo poput luđaka''. Preneseno na grafikon to izgleda ovako:
Kao što je spomenuo Rodgers u citiranoj izjavi, svaki igrač ima svoju zoni za koju je odgovoran. Obzirom na raspored igrača na terenu, na nekoliko mjesta dolazi do preklapanja zona igrača, samim tim i do udvajanja protivnika kad se lopta nađe u istoj. Na ovaj način Swansea je došao do efikasnog mehanizma povratka lopte u posjed bez da ugrozi defanzivnu strukturu momčadi. On je ovdje na prvom mjestu. Defanzivna četvorka + Britton ostaje pokrivati zonu, dok Allenov krug varira ovisno od protivničke formacije. U Premier ligi svaki sastav igra s krilnom formacijom. Ancelotti je jedno vrijeme bio iznimka sa 4-3-1-2 sustavom koji je znao koristiti, ali izuzev toga svi koriste krila, što je razlog izostanku presinga od strane bekova. Osim krila ono bitno spomenuti protivničku postavljenost vezne linije. Tri su moguće situacije, jedan zadnji vezni u 1v2 veznoj liniji, dva zadnja vezna u 2v1 formaciji i 4-4-2 formacije bez igrača između linija. Swansea je formaciju većim djelom bazirao prema obrascu: ako protivnik igra sa zadnjim veznim ili bez zadnjeg veznog onda ona više naginje prema 4-2-3-1 u presingu dok protiv 1v2 vezne linije idu sa 4-3-3, što je i logično jer lakše je vršiti presing na protivnika kad imate svog igrača u zoni protivničkog. U duelima protiv 4-4-2 kad imaju igračka viška u sreidini Sigurdsson bi se najčešće pretvarao u povučenog napadača napadajući obrambenu liniju protivnika, dok je protiv tehnički potkovanih playmakera na zadnjem veznom Rodgers znao postavljati boljeg u duelima Allena na isturenu poziciju.
Nedavno sam čitao neki tekst na upit; što to čini trenera taktički uspješnim, kako u jednoj utakmici, tako i u sezoni. Riječ je o razlici između očekivanjima i ostvarenom. Trener može taktički odlično odraditi utakmicu i izgubiti jedan ili dva razlike, ako je očekivano da izgubi pet. Isto tako pred sezonu Swansea je prema očekivanjima trebao biti kandidat za ispadanje, čak i za zadnje mjesto na ljestvici, pošto je došao tek kao treći najuspješniji iz druge lige. Gledajući roster teško se tome bilo usprotiviti. Ipak završili su 11. održavajući formu tijekom čitave sezone, što Rodgersa čini taktički najuspješnijim trenerom prošle sezone u Premier ligi. Ovdje je detaljno prikazan njihov sustav kako bi što preciznije došao do razloga zašto su je Swansea timski bio toliko iznad kvalitete pojedinaca, što je na kraju uzrok njihove odlične sezone.
Poziv u Liverpool
Pripreme za 2011/12 nisu ni počele, a Swansea je izgubio trenera. Brendan Rodgers je dobio povjerenje predsjednika Liverpoola koji je napravio čistku u stručnom kadru i dao ključeve tima novom čovjeku pred kojim je dugoročni projekt povratka crvenih u borbu za naslov. Jedan, često prelako odbacivan kao nevažan razlog Rodgersovog prihvaćanja je sigurno bio i roster. Liverpool je odmah na početku imao u seniorskoj momčadi dovoljno igrača koji se savršeno ukalapaju u ovaj Rodersov sustav. Potrebne su manje promjene i momčad će se brže uigrati. Swanseov sustav je bio uspješan, ali ne treba zaboraviti da je većina te momčadi dulje razdoblje zajedno. Uigranost ne dolazi preko noći, pogotovo kad je riječ o drastičnim izmjenama načina igranja što se za ovo definitivno može reći. Bez obzira na ostvarene rezultate najveća kritika na račun Rodgersa bilo je neiskustvo. Trener koji je trenirao dva kluba i rezerve Chelsea i nema veze s klubom u idealnoj situaciji teško može biti i ramatran nekog kluba koji je u vrhu. Ali jedna je zaboravljiva činjenica. Liverpool je zadnje tri sezone završio 7. 6. i 8. To je sredina tabele, a Brendan je više nego spreman za takav izazov.
